Kada govorimo o nasilju nad ženama i djecom, često se fokusiramo na dvije strane: žrtvu i nasilnika. Međutim, postoji i treći, tihi sudionik koji često ima presudnu ulogu u tome hoće li se nasilje nastaviti ili zaustaviti. Taj sudionik smo mi. Društvo.
Nasilje se događa iza zatvorenih vrata, ali ono se hrani našom šutnjom, okretanjem glave i predrasudama. Društvena odgovornost nije apstraktan pojam – to je odluka susjeda da pozove policiju kada čuje krikove, to je odluka poslodavca da podrži ženu koja prolazi kroz pakao, i odluka svakog od nas da ne traži opravdanje za nasilnika.
Kakvo društvo imamo danas?
Iako se svijest polako mijenja, i dalje živimo u društvu koje je opterećeno patrijarhalnim obrascima i kulturom “ne miješanja”.
Nažalost, našu stvarnost često obilježavaju:
- Kultura šutnje: Stav da je ono što se događa u četiri zida “obiteljska stvar” u koju se ne treba dirati. Susjedi često pojačaju televizor kako ne bi čuli svađu, umjesto da pozovu pomoć.
- Okrivljavanje žrtve (Victim-blaming): Kada vijest o nasilju dospije u javnost, komentari su često poražavajući. “Zašto je ostala?”, “Što je učinila da ga isprovocira?”, “Zašto nije otišla ranije?”. Ovakva pitanja prebacuju krivnju s počinitelja na žrtvu.
- Relativizacija nasilja: Mnogi oblici nasilja, poput ekonomskog ili psihičkog, i dalje se ne prepoznaju kao “pravo” nasilje. Ljubomora se tumači kao dokaz ljubavi, a kontrola kao briga.
U takvom društvu, žrtva se osjeća usamljeno, posramljeno i bez podrške, što nasilniku daje moć.
Kakvo društvo želimo postati?
Prevencija nasilja počinje izgradnjom društva nulte tolerancije na bilo koji oblik agresije. Želimo društvo empatije i građanske hrabrosti.
Idealno društvo kojem težimo je ono u kojem:
- Nasilje je javno pitanje: Svatko tko svjedoči nasilju ili sumnja na njega, osjeća moralnu i zakonsku obavezu prijaviti ga.
- Žrtva se sluša i vjeruje joj se: Umjesto pitanja “Zašto si ostala?”, društvo pita “Kako ti možemo pomoći da odeš?”.
- Institucije su brze i učinkovite: Policija, sudstvo i socijalna skrb djeluju sinkronizirano, a kazne za nasilnike su odvraćajuće i pravedne.
- Odgoj je prevencija: Dječake odgajamo da izraže emocije bez agresije i poštuju žene, a djevojčice da prepoznaju svoju vrijednost i postave granice.
Kako društvena svijest suzbija nasilje?
Kolektivna svijest je najmoćnije oružje u prevenciji. Zakoni se mogu napisati, ali društvena klima je ta koja ih provodi u praksu.
1. Skidanje stigme sa žrtve
Kada društvo jasno i glasno kaže da je za nasilje uvijek i isključivo kriv nasilnik, skidamo ogroman teret srama s leđa žrtava. Žene se lakše odlučuju potražiti pomoć u sigurnim kućama kada znaju da ih okolina neće osuditi, već podržati.
2. Izolacija nasilnika, a ne žrtve
U osviještenom društvu, nasilno ponašanje nailazi na osudu okoline. Nasilnik gubi prešutnu podršku prijatelja ili kolega koji su ranije možda “žmirili” na njegove ispade. Sram mora prijeći na stranu počinitelja.
3. Edukacija kao ključ promjene
Društvena svijest se gradi kroz obrazovanje. Uvođenje tema o ravnopravnosti spolova, nenasilnom rješavanju sukoba i prepoznavanju toksičnih veza u škole ključno je za prekidanje lanca nasilja koji se prenosi s generacije na generaciju.
Što TI možeš učiniti?
Promjena ne dolazi “odozgo”, ona kreće od pojedinca. Evo kako možeš biti dio rješenja:
- Ne okreći glavu: Ako čuješ nasilje u susjednom stanu, nazovi policiju (možeš i anonimno). Tvoj poziv može spasiti život.
- Pruži podršku: Ako ti se prijateljica ili kolegica povjeri, nemoj je osuđivati. Slušaj, vjeruj joj i uputi je na stručnu pomoć (poput sigurnih kuća ili SOS telefona).
- Reagiraj na seksizam: Nemoj se smijati šalama koje ponižavaju žene ili normaliziraju nasilje. Tvoja reakcija postavlja standard prihvatljivog ponašanja u tvom društvu.
Nasilje nad ženama i djecom prestaje onog trenutka kada društvo odluči da ono više nije prihvatljivo. Budimo to društvo. Budimo taj glas.
