Kada promatramo dragu osobu – prijateljicu, sestru, kćer – kako ostaje u nasilnom odnosu, naš prvi instinkt je da je “protresemo”, da vičemo, da joj naređujemo da ode. Često se pitamo: “Zašto ne vidi ono što svi mi vidimo?”
No, psihologija nas uči da izlazak iz nasilja nije događaj, već proces. Žrtva nasilja nije “glupa” ili “slaba”; ona je psihološki iscrpljena, manipulirana i često duboko traumatizirana. Da bismo je ohrabrili na odlazak, ne trebamo je gurati (jer nasilnik je taj koji gura), već joj moramo ponuditi ruku da se sama povuče prema gore.
Razumijevanje “nevidljivih lanaca”
Prije nego što možemo nekoga ohrabriti, moramo razumjeti što ga drži zarobljenim. To nije samo strah od udarca, već i:
- Traumatska vezanost (Trauma Bonding): Slično Stockholmskom sindromu, žrtva razvija snažnu emocionalnu vezu s nasilnikom zbog ciklusa zlostavljanja i povremenih trenutaka “nježnosti”.
- Naučena bespomoćnost: Nakon dugotrajnog uvjeravanja da je nesposobna i bezvrijedna, žena prestaje vjerovati da može utjecati na ishod svog života.
- Erozija identiteta: Nasilnik sustavno uništava njezino “JA”, dok ona ne postane samo produžetak njegovih potreba.
Ohrabrenje, stoga, mora ciljati na obnovu tog uništenog identiteta.
Strategije psihološkog osnaživanja: Kako razgovarati?
Ako želite biti stup podrške i vjetar u leđa njezinom odlasku, pristupite joj na sljedeći način:
1. Validacija umjesto osude (Vjerujem ti)
Nasilnik joj godinama govori da je luda, da pretjeruje i da izmišlja. Najmoćnija stvar koju možete učiniti je biti ogledalo istine.
Što reći: “Vjerujem ti.”, “To što ti radi nije tvoja krivnja.”, “Nitko ne zaslužuje da se prema njemu tako ponaša.”
Ove rečenice su protuotrov za “gaslighting” (izluđivanje) koje provodi nasilnik.
2. Fokus na snagu, a ne na slabost
Nemojte je sažalijevati. Sažaljenje je stavlja u poziciju nemoći. Umjesto toga, podsjetite je na njezinu otpornost.
Psihološki pristup: Podsjetite je na prepreke koje je svladala u prošlosti, na njezine talente, na to kakva je majka ili radnica. Cilj je da se ponovno vidi vašim očima, a ne očima zlostavljača.
Što reći: “Divim se kako uspijevaš zaštititi djecu u ovoj situaciji, to zahtijeva ogromnu snagu. Zamisli što bi sve mogla postići da tu energiju trošiš na sebe.”
3. Vraćanje kontrole (Metoda malih koraka)
Nasilnik joj je oduzeo moć odlučivanja. Ako joj vi govorite “Moraš otići odmah!”, i vi joj oduzimate moć odlučivanja. Psihološki je nužno da odluka bude njezina.
Kako pomoći: Postavljajte pitanja koja potiču razmišljanje, umjesto da dajete gotove odgovore.
“Što misliš da bi se dogodilo kada bi potražila savjet?”, “Koji je prvi mali korak koji bi te učinio sigurnijom danas?”
4. Vizualizacija budućnosti
Strah od nepoznatog često je jači od straha od poznate boli. Pomozite joj da vizualizira život bez nasilja. Učinite tu sliku stvarnom i dostižnom.
Vježba: Razgovarajte o “banalnim” stvarima slobode. Kava u miru, spavanje bez trzanja na zvuk ključa u bravi, odijevanje po vlastitoj želji. Kada mozak počne vizualizirati mir, počet će težiti ka njemu.
De-konstrukcija straha: “Ja to ne mogu”
Najčešća rečenica koju ćete čuti je: “Ne mogu. Nemam novca. Nemam kamo.”
Ovdje nastupa psihološka priprema kroz planiranje. Strah se smanjuje kada dobije strukturu.
- “Nemam novca”: “Idemo istražiti koja socijalna prava imaš. Postoje udruge koje pomažu pri zapošljavanju. Nisi sama.”
- “On će me naći”: “Sigurne kuće imaju tajne adrese. Policija ima protokole. Postoje načini da nestaneš s njegovog radara.“
Pretvorite “čudovišta” u rješive probleme.
Poruka onima koji pružaju podršku: Strpljenje je ključ
Možda će ona otići i vratiti se pet puta prije nego što ode zauvijek. To je statistički prosjek. Nemojte odustati od nje.
Ako joj okrenete leđa jer se vratila nasilniku, potvrđujete nasilnikovu tezu: “Nikome nije stalo do tebe osim meni.”
Ostanite prisutni. Budite njezina sigurna luka. Ponavljajte joj:
“Tu sam za tebe. Kad god odlučiš, ja ću biti tu da ti pomognem spakirati kofere. Tvoj život je vrijedan i tvoja sreća je moguća. Ti imaš snagu u sebi, samo si je na trenutak zaboravila, ali ja je vidim.”
Najveći čin ohrabrenja je uvjeriti ženu da je ona glavni lik svog života, a ne sporedni lik u njegovoj drami. Onog trena kada povjeruje u to, ona je već napravila prvi korak prema izlazu.
